temelji imana u svjetlu suvremenog doba
Zuhdija Adilovic | Novi Horizonti br/str. 67Muhammed Kutb
Istine islama su vjecne i one se ne mjenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji nacin približi savremenom covjeku. U ovom nastavku govori se o ateizmu i njegovim posljedicama.
Ateizam koji je danas veoma rasprostranjen ne pociva na razumskim niti naucnim osnovama
Ateizam koji se danas itekako raširio na Zemlji uopce nema utemeljenja u razumu niti nauci. Sve to dešava se u vremenu za koje se tvrdi da savremeni covjek ne cini ništa bez razumske ili naucne osnove.
Ateisti danas, kada se suoce sa pitanjem stvaranja iz nicega, pitanjem koje baca na koljena svakog poricatelja Stvoritelja, odgovaraju da je 'priroda' ta koja sve stvara!
To je tvrdnja koja nema nikakvu naucnu osnovu, i pored toga što se cesto cuje iz usta onih koje u savremenom džahilijjetu nazivaju ucenjacima.
Šta je to priroda?!
Darvin kaže da priroda stvara sve i da uopce ne postoje granice u njenom stvaranju. Zatim tvrdi da priroda ne postupa po nekom smislu, nego se sve to dešava bez ikakvog reda.
Subhanallah! Taj tvorac, za koga tvrde da sve stvara, nema ni pameti niti mudrosti. On, kako kaže Darvin, radi bez ikakvog reda i uopce nema osmišljenog plana u stvaranju. Kako, onda, takav tvorac, koji uopce pameti nema, može tako zapanjujucom preciznošcu, koju primjecuemo u svim detaljima oko nas, upravljati kosmosom i životom u njemu?!
Kako je takav tvorac uspio stvoriti covjeka sa svim osobinama koje on posjeduje? Covjek je razumno bice koje mudro postupa, ima svoju sopstvenu volju i jasno odreden cilj svog djelovanja. Zar je moguce da neko ko nema sopstvene volje niti cilja stvori nekoga ko ima svoju volju i jasan cilj?! Zar može neko ko nema razum stvoriti drugoga koji razum ima?!
Što se, pak, nauke tice, poslušajmo samo neka svjedocanstva onih znanstvenih radnika kojima je Allah, dž.š., prosvijetlio srce i razum samo djelimicnom istinom, iako su ostali da žive životom savremenog džahilijjeta koji je potpuno zagospodario Zapadom.
Poznati biolog Rasel Carls, profesor na univerzitetu u Frankfurtu kaže: 'Postoji više teorija o nastanku života iz mrtve materije. Pojedini istraživaci tvrde da je život nastao iz protona, ili virusa, ili spajanjem pojedinih proteinskih dijelova... Možda ce se nekome uciniti da su te teorije popunile poznatu prazninu izmedu svijeta mrtvog i svijeta živog. Medutim, cinjenica je da su svi pokušaji pronalska primjera nastanka živog iz neživog potpuno propali i ostali bez ikakvog uspjeha. Onaj koji porice Allahovo postojanje nije u stanju donijeti niti jedan dokaz da samo slucajno spajanje odredenih sitnih cestica materije može prouzrokovati život koji ce se nastaviti odvijati po strogo odredenim zakonitostima kao što se to dešava u živoj celiji. I pored toga, covjek im pravo da prihvati takvo objašnjenje nastanka života, jer to je njegova licna stvar. Medutim, ako on to prihvati, treba da zna da je prihvatio nešto što je veci fenomen i daleko komplikovanije za ljudski razum nego priznavanje Svevišnjeg Allaha koji je stvorio sve i koji svime upravlja.
Smatram da je svaka živa celija toliko komplikovana da je veoma teško možemo razumjeti. Milioni miliona živih celija koje egzistiraju na zemlji svjedoce Njegovu velicinu na nacin koji je utemeljen na razumskim osnovama. Zato ja cvrsto vjerujem u postojanje Boga.'
Profesor Krisi Morison, predsjednik Akademije znanosti u Njujorku, u svojoj knjizi pod naslovom Covjek ne egzistira sam po sebi kaže: 'Ono što izaziva cudenje jeste zapanjujuce precizni poredak koji vlada u prirodi. Da je zemljina kora deblja samo za nekoliko stopa nego što jeste ugljen-dioksid bi neutralisao kisik i ne bi bio moguc život biljaka. Da je zrak malo rjedi, milioni sitnih meteora koji svakodnevno sagorijevaju s vanjske strane Zemljinog omotaca udarali bi u Zemlju sa svih strana brzinom izmedu šest i cetrdeset milja na sat i zapalili bi sve što je zapaljivo na Zemlji. Kada bi ti meteorcici išli brzinom pušcanog metka svi bi se sudarili sa Zemljom i posljedice bi bile strašne. Kada bi se covjek sudario sa jako malim (zrnastim) meteorom koji ide brzinom vecom od brzine pušcanog metka devedeset puta, bio bi potpuno iscijepan samo od toplote koju luci prilikom svoga prolaska. Zemljina atmosfera je debela upravo onoliko koliko je potrebno za kontrolisani propust svjetlosnih zraka u kojima se dešavaju hemijske reakcije koje ubijaju bakterije a proizvode vitamine neophodne za biljni svijet.
Na drugom mjestu u spomenutoj knjizi profesor kaže: 'Mi se, zaista, približavamo ogromnom svijetu nepoznatog, nakon što smo spoznali da je cjelokupna materija, naucno gledajuci, samo refleksija jedinstvenog univerzuma koji u svojoj osnovi pociva na principu elektriciteta. Medutim, ono što uopce nije sporno jeste cinjenica da za slucajnosti nema mjesta kada je u pitanju nastanak kosmosa, jer se sve, u tako ogromnom svijetu, odvija po strogo odredenim zakonitostima.
Covjekova evolucija do stepena razumnog bica koje je svjesno svoga postojanja isuviše je velik korak da bi se desio napretkom materije same po sebi, bez inovatorskih ideja.
Ukoliko prihvatimo da je postojao cilj, u tom slucaju covjek se može smatrati spravom. Medutim, ko upravlja tom spravom? Jer, sprava bez upravljanja nema nikakvu vrijednost. Nauka se uopce ne bavi onim koji upravlja covjekom, ali isto tako ne tvrdi da je on materijalne naravi. Dostigli smo dovoljan stepen napretka da shvatimo da je Allah podario covjeku dio svoje svjetlosti.'
Artur Tomson, poznati škotski pisac, u svome djelu pod naslovom Nauka i vjera kaže: 'Mi priznajemo da je najveca usluga koju je nauka ucinila covjeku to što ga je dovela do ideje o Tvorcu - Uzvišenom Allahu. Necemo pretjerati ako kažemo da je nauka otkrila covjeku novo nebo i novu zemlju i natjerala ga da uloži maksimalan intelektualni napor. Medutim, covjek cesto ne nalazi smiraj, izuzev ukoliko prekoraci granice razumnog i sa potpunim ubjedenjem se preda Allahu.'
Ja ne spominjem ove primjere kao dokaz Allahovog, dž.š., postojanja, mi imamo Allahovu Knjigu koja nam je dovoljna, i ljudsku narav u kojoj je Allah, dž.š., stvorio ljude da sami po sebi svjedoce Njegovo postojanje. Ja ove primjere navodim samo zbog onih koji smatraju da naucni napredak suvremenog doba podrazumijeva nijekanje vjere u Allaha.
Posljedice ateizma u savremenom društvu
Razbješnjeli talas ateizma koji hara zapadnom i istocnom Evropom i koji se kao zaraza širi ostalim dijelovima svijeta, prouzrokovao je nezapamcene posljedice i poremecaj u cjelokupnoj ljudskoj zajednici. To se desilo zato što je covjecanstvo došlo u situaciju da svaki dogadaj, na bilo kom dijelu planete, utjece na njene ostale dijelove, narocito ako se radi o tako važnoj i opasnoj pojavi kao što je ova.
Allah, dž.š., u svojoj mudroj Knjizi kaže: 'Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.' (El-Hadid, 27)
Ima li neko drugo djelo koje ljudi mogu uraditi da je gore od ateizma? I koji nered i metež može biti veci od onoga koji se njime prouzrokuje?
Evo samo nekih posljedica koje su rezultat tog teškog grijeha prema Allahu, dž.š.:
1 – Zatiranje duhovnih vrijednost i univerzalnih ideala
Covjek koji ne vjeruje u postojanje Allaha neminovno se dovodi u situaciju da njegova mjerila i vrijednosti gube znacaj i da se njegov pogled na život i sve što ga okružuje mijenja. To se dešava zbog toga što vjerovanje jaca covjekovu duhovnu dimenziju i veže ga za univerzalne vrijednosti, tako što se ljudsko srce veže za Svevišnjeg Allaha.
Vjernik zna pravi cilj života na ovom svijetu. Allah, dž.š., kaže: 'Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju.' (Ez-Zarijat, 56)
Vjernik iz ovog ajeta saznaje da ga je Allah, dž.š., stvorio da obožava Njega, a ne da obožava bilo koga drugog.
Covjek mora nekog ili nešto obožavati. Takvog ga je Allah, dž.š., stvorio. Obožavanje je kljucni dio njegovog bica. Zato ce obožavati Allaha ili nekog drugog mimo Allaha.
Ako bude obožavao Allaha obavezao se je da ce biti pokoran Njegovim naredbama i zabranama, te ce tako njegov život na Zemlji teci pravim tokom, a na onom svijetu uživat ce u Allahovim blagodatima i Njegovom zadovoljstvu. Allah, dž.š., u svojoj mudroj Knjizi i sunnetu Poslanika, s.a.v.s., covjeka upucuje ka najljepšim svojstvima i osobinama, cinjenju dobra i klonjenju od svakog vida zla. Usmjerava ga da želi svome bratu ono što želi sam sebi, da bude iskren i povjerljiv, da bude pravedan prema sebi i drugima. Upucuje ga da bude cist u javnim i tajnim postupcima, da bude ciste odjece, tijela, osjecaja i cistog ponašanja.
A ukoliko ne bude obožavao Allaha, sigurno ce obožavati nešto drugo.
Obožavat ce covjeka, slicnog sebi, koji ce mu propisati zakone kojima ce nešto zabranjivati a drugo dozvoljavati po sopstvenom nahodenju, a on ce se shodno tome ponašati.
Ili ce obožavati svoje strasti i prohtjeve: imetak, seks, vlast...
Ili ce, ustvari, obožavati šejtana, jer je on glavna orijentacija svakog ko obožava nekog drugog mimo Allaha: 'O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: “Ne klanjajte se šejtanu on vam je neprijatelj otvoreni, vec se klanjate Meni; to je put pravi.' (Ja-Sin, 60-61)
Pogledajmo nevjernike diljem svijeta, šta obožavaju i ka cemu ih njihov ibadet vodi!
Komunista je bio rob državi, partiji, sistemu i vodi, jer nije bio u stanju da progovori ni jednu jedinu rijec protiv bilo koga od spomenutih, u protivnom bio bi mrtav. On je, svidalo se to njemu ili ne, bio ponižen pred tim božanstvima zarad zalogaja hrane, kako bi preživio.
Zapadnjak je rob novcu i strastima. Novac je njegova pokretacka snaga. On se aktivira samo da bi sticao novac. Novac je mjerilo po kome vrednuje druge. Status covjeka u društvu ovisi o kolicini novca koji posjeduje. Allah, dž.š., kaže: 'Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji.' (El-Hudžurat, 13), a oni kažu: najugledniji kod nas je onaj ko je najbogatiji. Bez obzira dali je to bogatstvo steceno pljackom, zelenaštvom ili nepravdom - na racun stotina obespravljenih u protektoratima Zapada cije bogatstvo harce na sve moguce nacine, ili sisanjem krvi miliona bijednih radnika koji danonocno rade, a rezultate njihovog rada kupi zapadnjak koji se zbog toga oholo ponoša na Zemlji.
Zatim, u šta troše imetak koji na takav nacin sakupe i na kraju postanu robovi svojih prohtjeva?
Troše ga na udovoljavanje svojim tjelesnim strastima koje ih srozavaju do životinjskog nivoa, ili ih troše u rušenje i uništavanje, pomažuci razne sukobe koji na Zemlji stalno traju.
To su njihovi ibadeti i to je ponašanje koje je rezultat takvih ibadeta. Kad ce oni osjetiti univerzalne vrijednosti i odazvati se njihovom pozivu?
2 – Narušavanje ravnoteže u covjekovom životu
Allah, dž.š., kaže: 'Mi covjeka stvaramo u skladu najljepšem, zatim cemo ga u najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela cinili, njih ceka nagrada neprekidna.' (Et-Tin, 4-6)
Covjek nije u stanju sacuvati svoju cistu narav u kojoj ga je Allah, dž.š., stvorio, ukoliko se udalji od Allahovog, dž.š., puta. On tada gubi ravnotežu i pada do najnižih nizina.
Jedino iman može sacuvati ravnotežu izmedu dva osnovna sastojka covjekovog bica. Allah, dž.š., kaže: '...i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvoricu covjeka od ilovace, pa kad mu savršen oblik dam i život u nj udahnem, vi mu se poklonite!” (Sad, 71-72)
Covjek je stvoren, kako nas obavještava Sveznajuci, od ilovace i Allahovog duha koji je Allah, dž.š., udahnuo u njega i tako mu život dao.
Kada covjek zanijece svoga Gospodara on zatvara prozor kroz koji mu dolazi svjetlost duha i ostaje u mraku zemlje i krutosti materije. Njemu preostaje samo materijalni - osjetilni svijet u kojem on ostvaruje sve svoje želje, ulaže sav svoj trud i, na kraju, pretvara se u njega. Takvog covjeka privlaci Zemlja i uopce nije u stanju da održi ravnotežu, jer jedini nacin da, u tom slucaju, održi ravnotežu jeste duhovni uspon koji njegovo srce veže za Allaha i ucvršcuje njegov iman u buduci svijet. Takav ce u svakom koraku svoga života imati u vidu svoj krajnji ishod na onom svijetu i nece dozvoliti da padne u nizine. Ukoliko covjek izgubi tu duhovnu komponentu on gubi ravnotežu i dolazi u situaciju da padne do najnižih nizina, kako nas o tom obavještava Allah, dž.š., u Kur'anu.
Ono cega smo danas svjedoci, u savremenom džahilijjetu, jeste najbolja potvrda toga. Cemu danas ljudi teže i zbog cega se bitke vode? Zbog tjelesnih potreba i niskih ovodunjaluckih prohtjeva, i na kraju covjek izgubi ljudskost i postaje životinja, ili cak gore od životinje: '...oni su kao stoka, cak i gori - oni su zaista nemarni.' (El-A'raf, 179)
3 – Uništavanje ljudske savjesti:
Covjekova savjest je 'duša koja sama sebe kori' i njome se Allah, dž.š., u Kur'anu zaklinje: 'Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi i kunem se dušom koja sebe kori.' (El-Kijameh, 1-2)
Ova Allahova, dž.š., zakletva ima svoju poruku, jer Svevišnji Allah, dž.š., kune se samo onim što je važno i znacajno. Ako se Allah, dž.š., kune dušom koja sebe kori, dušom koja kori covjeka zbog njegovih loših djela i nagovara ga da cini dobro, nema sumnje da ta duša ima svoju posebnu vrijednost kod Allaha, dž.š. Zaista je ona toliko vrijedna, jer je ona osnov za covjekov duhovni i moralni uspon, te za njegovu ustrajnost u ocuvanju viših vrijednosti. Taj segment cojekova bica je, takode, osnov ustrajnosti cijelog covjecanstva na pravom putu.
Šta vrijedi covjek ukoliko izgubi 'dušu koja sebe kori'? U tom slucaju on posjeduje samo dušu koja ga navraca na zlo i sam postaje izvor zla i nereda na Zemlji.
Preodgojiti dušu koja navraca na zlo i dovesti je do stepena duše koja sebe kori može samo iman u Svevišnjeg Allaha. Iman kojim covjek zaslužuje Allahovu, dž.š., milost koja je jedini nacin da se covjekova duša ocisti od svoje prljavštine: 'Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar tvoj smiluje.' (Jusuf, 53)
Ateizam i nevjerstvo potpuno odstranjuju dušu koja sebe kori i s takvim covjekom ostaje samo duša koja navraca na loše.
Možda ce nam se, na prvi pogled, uciniti da bezbožnjacka Evropa ima svoju savjest, jer trgovac na Zapadu ne vara i ne krade, radnik ne laže i ne krši obecane termine, kupoprodajni odnosi medu pojedincima pocivaju na iskrenosti i povjerenju...
Sve to je tacno, ali je to samo forma i uopce se ne radi o stvarnim moralnim vrijednostima, nego se radi o sposobnom trgovcu koji nastoji zadobiti povjerenje svoga kupca do maksimuma. Iz tog razloga on mu se dodvorava iskrenošcu, povjerenjem i kvalitetom.
Medutm, stvarni pokazatelj savjesti nešto je sasvim drugo.
Gdje je savjest u odnosu Amerikanaca prema Indijancima koji su pojam grubosti i svireposti, do te mjere da je ubiti Indijanca nasred puta bez ikakva razloga nešto sasvim normalno?
Gdje je savjest zapadnjaka kada je u pitanju kolonijalizacija drugih naroda i pljackanje njihovih dobara uz njihovo svjesno zadržavanje u neznanju, zaostalosti, bolesti i slabosti?
Gdje je savjest u odnosu UN-a prema palestinskom problemu i pretvaranju kompletnog naroda u prognanike?
Gdje je savjest medunarodne zajednice kada su upitanju ubistva muslimana na Filipinima i drugim krajevima?
Gdje savjest kada jedna mocna zemlja baca svoje žito u rijeke i more, samo da ne padne cijena žita na svjetskom tržištu, dok istovremeno milioni ljudi diljem svijeta umiru od gladi?
Gdje je savjest u obmanjivanju svijeta i otvorenom širenju nemorala zarad materijalnog profita nekoliko hiljada pojedinaca? U tom projektu troše se milioni i milioni za ukrase, šminku, filmove, pornografiju, alkohol i drogu!?
(sura Et-Tewba 111. ajet)